Knjiga „Petar Tomić – novinar između dva veka” čuva uspomenu na dugogodišnjeg „Tanjugovog” novinara koji je ostavio neizbrisiv trag u jugoslovenskom i srpskom novinarstvu
Borislav Hložan
Koliko god novinarstvo bilo lepo i uzbudljivo zanimanje, njega uvek nerazdvojno prati sudbina efemernosti i prolaznosti, jer na isti način kao što jučerašnja vest već sutradan pada u zaborav, tako se lako zaboravljaju i imena ljudi koji su posvetili život ovoj izazovnoj i teškoj profesiji. Međutim, ima i istaknutih i značajnih novinskih poslenika čija imena se pamte, kao što je to slučaj to slučaj sa Petrom Tomićem, koji je svojim delovanjem ostavio neizbrisiv trag u istorijatu jugoslovenskog i srpskog novinarstva.
Dugogodišnji „Tanjugov“ novinar Petar Tomić, koji je preminuo 9. maja 2024. godine u sedamdeset petoj godini bio je jedan od vodećih novosadskih i vojvođanskih novinara svoje generacije, koji je ostvario bogatu i uspešnu profesionalnu karijeru. Zahvaljujući lepom nastojanju i trudu članova njegove porodice, sinova Đorđa i Nikole i supruge Nade, nedavno je objavljena knjiga sa naslovom Petar Tomić – novinar između dva veka koja predstavlja izuzetno zanimljivo svedočanstvo o životu i profesionalnom delovanju ovog našeg vrsnog novinara.
Pomenuta knjiga mozaične strukture, sačinjena od porodičnih sećanja, svedočenja Tomićevih kolega, kao i autobiografskih zapisa i novinarskih tekstova samog Petra Tomića pruža čitaocu raznostran i nesvakidašnje zanimljiv prikaz njegovog života i rada, koji započinje od vremena njegovog školovanja, studija i novinarstva u Beogradu, koje je započeo u jesen nemirne 1968. godine. Po završetku studija 1972. godine Petar Tomić se zaposlio u Radio Novom Sadu, u redakciji na rumunskom jeziku, ubrzo počinje da radi i na televiziji, kao i u redakciji tadašnjeg omladinskog lista na rumunskom jeziku „Tribuna tineretului“ („Tribina mladih“) sarađujući u listu „Libertatea“ i u drugim glasilima. Sticajem okolnosti Petar Tomić aprila 1980. prelazi da radi u agenciju „Tanjug“ i tada započinje najplodniji period njegove karijere. Tomić kao „Tanjugov“ novinar iz Novog Sada prati tadašnje prelomne i dramatične događaje u pokrajini, ostajući uvek objektivan, pouzdan precizan izveštač i svedok ovih zbivanja. Stigao je u „Tanjug“ kao već izgrađen, vrstan novinar, ali rad u agenciji doneo mu je još dodatno vredno profesionalno iskustvo, o čemu je sam u pisao u svojim sećanjima na to vreme:
– U „Tanjugu“ sam otkrio kompetitivnu novinarsku groznicu. Bilo je to nešto neobjašnjivo, kada bi ujutru „Politika“, „Dnevnik“ ili drugi jugoslovenski dnevni listovi, u konkurenciji sa desetinama članova svojih redakcija, objavili vesti koje si ti napisao. U „Tanjugu“ sam zaista naučio zanat, – zapisao je u svojim sećanjima Petar Tomić, dodajući da je iz ove agencije otišao posle dvadesetak godina, kada je „Tanjug“ postao instrument Miloševićevog režima i kada su „Tanjugovi“ urednici počeli da se bave cenzurom.
Međutim, u međuvremenu, od 1988. do 1991. godine Tomić je radio kao „Tanjugov“ dopisnik iz Bukurešta, tako da je bio jedan od prvih stranih novinara koji su decembra 1989. godine sa lica mesta izveštavali o krvavim i dramatičnim zbivanjima tokom pada Čaušeskuovog režima. Kao novinar rumunske nacionalnosti koji je odlično govorio rumunski jezik, Tomić je u tim burnim i prelomnom zbivanjima bolje nego bilo koji drugi strani izveštač uspevao da pronikne u nejasne i cenzurom brižljivo prikrivene nagoveštaje sve većeg nezadovoljstva građana, koje će konačno učiniti kraj Čaušeskuovoj strahovladi. Zahvaljujući tome, „Tanjug“ je u to vreme u tekstovima i specijalima svog dopisnika Petra Tomića imao najbolje i najpouzdanije infomacije o zbivanjima u Rumuniji, koje su prenosili listovi i elektronski mediji širom sveta. A to je naravno u doba zloglasne „Sekuritatee“ dovodilo u opasnost i samog „Tanjugovog“ dopisnika, o čemu u svojim sećanjima piše sam Petar Tomić. Dogodilo je nekoliko sedmica uoči izbijanja decembarskih nemira, da je Čaušesku u jednom od svojih govora rekao da „u Rumuniju perestrojka neće stići nikad“ ili kako je on to izjavio, „kad na vrbi rodi grožđe, a na topoli kruška“. Nakon ove izjave Čaušeskua, sledećeg jutra u studentskom parku na smrznutom granju drveća bile su okačene jabuke i kruške, koje su agenti „Sekuritatee“ do jutra uspeli da uklone. Petar Tomić je u svom agencijskom izveštaju pomenuo i ovaj događaj kao kuriozitet, ne očekujući da će on imati neki veći odjek. Međutim dogodilo se da su i jugoslovenske i mnoge strane redakcije prenele ovaj izveštaj, vest o tom događaju proširila se i u Rumuniji, gde su studenti na protestima počeli da nose grane sa zakačenim voćem, a Tomića su nakon toga rumunski domaćini na to upozorili da „izbegava da se sam kreće po gradu“. Uprkos svim opasnostima, Petar Tomić je svakodnevno odlazio na ulice Bukurešta, na kojima su tekli krvavi sukobi i slao je svoje tekstove „Tanjugu“ koje su posle prenosili mediji i druge agencije širom sveta.
Nakon povratka iz Bukurešta 1991. godine, Petar Tomić nastavlja da radi u „Tanjugovom“ novosadskom dopisništvu, a novinarski zadaci postaju sada izveštavanje sa ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ostajući dosledan svojim profesionalnim i ličnim antiratnim uverenjima Tomić je tada privremeno napustio novinarsku profesiju, kojoj se ipak vraća 1996. godine zaposlivši se sada u redakciji novopokrenutog „Nedeljnog Dnevnika“ a kasnije i lista „Dnevnik“, kao urednik spoljnopolitičke rubrike, da bi 2012. godine otišao u penziju.
Knjiga predstavlja i druge značajne elemente Tomićeve impresivne novinarske karijere – njegov pokušaj pokretanja novog, nezavisnog časopisa na rumunskom jeziku, „Secolul 21“, (21 vek) početkom 2000. godine, koji je okupio sjajnu novinarsku i uredničku ekipu i dobro je prihvaćen, ali je na žalost zbog finansijskih teškoća ubrzo prestao da izlazi. On se takođe i svesrdno angažovao da svoje bogato iskustvo prenosi mladim kolegama kao predavač na kursevima, za mlade novinare i međunarodnim skupovima koji su bili posvećeni raznim aspektima novinarske delatnosti. Kako se navodi na stranicama ovog vrednog izdanja, Petar Tomić se nakon dugogodišnjeg bavljenja agencijskim novinarstvom u poznijim godinama vratio svojoj ranijoj preokupaciji, pišući niz tekstova, prikaza i analiza posvećenih stvaralaštvu vojvođanskih autora koji pišu na rumunskom jeziku, koje je prikupio i objavio u knjizi „Decupaje“ (Isečci). Ostajući veran svojoj profesiji Tomić je i kao penzioner često gostovao u emisijama TV Vojvodine na rumunskom jeziku kao spoljnopolitički komentator.
Dragocen i značajan element knjige predstavljaju i odabrani novinski tekstovi samog Petra Tomića, kao i jedan njegov intervju, a upečatljivu sliku o životu ovog vrsnog novinara upotpunjavaju i tekstovi njegove supruge, sinova i unuka, pisani sa ljubavlju i toplinom.
Na isti način kako ga u ovim tekstovima opisuju članovi porodice, tako ga pamte i mnogi kolege novinari koji su imali prilike da ga upoznaju i da sa njim rade – kao kolegijalnog, ljubaznog i srdačnog čoveka, uvek nesebično spremnog da pomogne ukoliko je potrebno, koji je pritom bio bezrezervno posvećen svom zanimanju, objektivnosti i istini, kao vrhunski profesionalac.
O takvom njegovom odnosu prema sopstvenom zanimanju svedoči i izvod iz njegovog obraćanja prisutnima prilikom dodele „Tanjugove“ nagrade „Saša Veselinović“ za izveštavanje o rumunskoj revoluciji, koja je Petru Tomiću dodeljena 1990. godine, a ove reči su, čini se, danas još aktuelnije neko u vreme kada su izrečene:
– Novinarstvo je zanat, sa što manje reči što više objasniti, a da bude interesantno i za onoga koga interesuje i onog koga ne. A danas, nažalost, u novinama ima mnogo praznorečja koje opterećuje, stvara intrige, (na osnovu) neproverenih podataka i ja mislim da je to glavni problem današnjeg novinarstva.
Hložan, Borislav (2025): Novinar koji je prkosio Čaušeskuu. Prvobitno objavljeno u: https://minutmagazin.com/kultura-tomic.html.